1 Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. 2Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. 3Sestre stoga poručiše Isusu: Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je. 4Čuvši to, Isus reče: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. 5A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. 6Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. 7Istom nakon toga reče učenicima: Pođimo opet u Judeju! 8Kažu mu učenici: Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo? 9Odgovori Isus: Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. 10Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu. 11To reče, a onda im dometnu: Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga. 12Rekoše mu nato učenici: Gospodine, ako spava, ozdravit će. 13No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. 14Tada im Isus reče posve otvoreno: Lazar je umro. 15Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu! 16Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: Hajdemo i mi da umremo s njime!

17Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. 18Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. 19A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. 20Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. 21Marta reče Isusu: Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. 22Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti. 23Kaza joj Isus: Uskrsnut će brat tvoj! 24A Marta mu odgovori: Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan. 25Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo? 27Odgovori mu: Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!

28Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: Učitelj je ovdje i zove te. 29A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu.

30Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. 31Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. 32A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro. 33Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen 34upita: Kamo ste ga položili? Odgovoriše mu: Gospodine, dođi i pogledaj! 35I zaplaka Isus. 36Nato su Židovi govorili: Gle, kako ga je ljubio! 37A neki između njih rekoše: Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?

38Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. 39Isus zapovjedi: Odvalite kamen! Kaže mu pokojnikova sestra Marta: Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan. 40Kaže joj Isus: Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju? 41Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: Oče, hvala ti što si me uslišao. 42Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao. 43Rekavši to povika iza glasa: Lazare, izlazi! 44I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: Odriješite ga i pustite neka ide!

45Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. 46A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini.

47Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. 48Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! 49A jedan od njih - Kajfa, veliki svećenik one godine - reče im: Vi ništa ne znate. 50I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! 51To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; 52ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. 53Toga dana dakle odluče da ga ubiju.

54Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

55Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. 56Iskahu dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan? 57A glavari svećenički i farizeji izdadoše naredbu: ako tko sazna gdje je, neka dojavi da ga uhvate.