2Otvorit ću svoja usta na pouku, iznijet ću tajne iz vremena davnih.

3Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci,

4nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini.

5Svjedočanstvo podiže on u Jakovu, Zakon postavi u Izraelu, da ono što naredi ocima našim oni djeci svojoj objave,

6da sazna budući naraštaj, i sinovi koji će se roditi da djeci svojoj kazuju

7da u Boga ufanje svoje stave i ne zaborave djela Božjih, već da vrše zapovijedi njegove,

8kako ne bi bili, kao oci njihovi, naraštaj buntovan, prkosan - naraštaj srcem nestalan i duhom Bogu nevjeran.

9Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.

10Saveza s Bogom ne održaše i ne htjedoše hoditi po Zakonu njegovu.

11Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza.

12Pred njihovim ocima činio je znakove u Egiptu, u Soanskom polju.

13On more razdijeli i njih prevede, vode kao nasip uzdiže.

14Danju ih vodio oblakom, a svu noć ognjem blistavim.

15U pustinji hrid prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana.

16Iz stijene izbi potoke te izvede vode k'o velike rijeke.

17A oni jednako griješiše, prkosiše Višnjem u pustinji.

18Boga su kušali u srcima svojim ištuć' jela svojoj pohlepnosti.

19Prigovarali su Bogu i pitali: Može li Gospod stol u pustinji prostrti?

20Eno, udari u hrid, i voda poteče i provreše potoci: a može li dati i kruha, i mesa pružiti svome narodu?

21Kad to začu Jahve, gnjevom usplamtje: oganj se raspali protiv Jakova, srdžba se razjari protiv Izraela,

22jer ne vjerovaše Bogu niti se u njegovu pomoć uzdaše.

23Pa ozgo naredi oblaku i otvori brane nebeske,

24k'o kišu prosu na njih mÓanu da jedu i nahrani ih kruhom nebeskim.

25Čovjek blagovaše kruh Jakih; on im dade hrane do sitosti.

26Probudi na nebu vjetar istočni i svojom silom južnjak dovede.

27Prosu na njih mesa k'o prašine i ptice krilatice k'o pijeska morskoga.

28Padoše usred njihova tabora i oko šatora njihovih.

29Jeli su i nasitili se, želju njihovu on im ispuni.

30Još nisu svoju utažili pohlepu i jelo im još bješe u ustima,

31kad se srdžba Božja na njih raspali: pokosi smrću prvake njihove i mladiće pobi Izraelove.

32Uza sve to griješiše dalje i ne vjerovaše u čudesna djela njegova.

33I skonča im dane jednim dahom i njihova ljeta naglim svršetkom.

34Kad ih ubijaše, tražiše ga i opet pitahu za Boga;

35spominjahu se da je Bog hridina njihova i Svevišnji njihov otkupitelj.

36Ali ga opet ustima svojim varahu i jezikom svojim lagahu njemu.

37Njihovo srce s njime ne bijaše, nit' bijahu vjerni Savezu njegovu.

38A on im milosrdno grijeh praštao i nije ih posmicao; često je gnjev svoj susprezao da ne plane svom jarošću.

39Spominjao se da su pÓut i dah koji odlazi i ne vraća se više.

40Koliko mu prkosiše u pustinji i žalostiše ga u samotnom kraju!

41Sve nanovo iskušavahu Boga i vrijeđahu Sveca Izraelova

42ne spominjuć' se ruke njegove ni dana kad ih od dušmana izbavi,

43ni znakova njegovih u Egiptu, ni čudesnih djela u polju Soanskom.

44U krv im pretvori rijeke i potoke, da ne piju.

45Posla na njih obade da ih žderu i žabe da ih more.

46I predade skakavcu žetvu njihovu, i plod muke njihove žderaču.

47Vinograde im tučom udari, a mrazom smokvike njihove.

48I predade grÓadu njihova goveda i munjama stada njihova.

49Obori na njih svu žestinu gnjeva svog, jarost, bijes i nevolju: posla na njih anđele nesreće.

50I put gnjevu svojem otvori: ne poštedje im život od smrti, životinje im izruči pošasti.

51Pobi u Egiptu sve prvorođeno, prvence u šatorju Hamovu.

52I povede narod svoj kao ovce i vođaše ih kao stado kroz pustinju.

53Pouzdano ih je vodio te se nisu bojali, a more je prekrilo dušmane njihove.

54U Svetu zemlju svoju on ih odvede, na bregove što mu ih osvoji desnica.

55Pred njima istjera pogane, konopom im podijeli baštinu, pod šatorjem njihovim naseli plemena izraelska.

56A oni iskušavali i gnjevili Boga Višnjega i nisu držali zapovijedi njegovih.

57Otpadoše, iznevjeriše se k'o oci njihovi, k'o luk nepouzdan oni zatajiše.

58Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, na ljubomor navedoše kumirima svojim.

59Bog vidje i gnjevom planu, odbaci posve Izraela.

60I napusti boravište svoje u Šilu, Šator u kojem prebivaše s ljudima.

61Preda u ropstvo snagu svoju i svoju diku u ruke dušmanske.

62Narod svoj prepusti maču, raspali se na svoju baštinu.

63Mladiće njihove oganj proguta, ne udaše se djevice njihove.

64Svećenici njihovi padoše od mača, ne zaplakaše Óudove njihove.

65Tad se k'o oda sna trgnu Gospodin, k'o ratnik vinom savladan.

66Udari otraga dušmane svoje, sramotu im vječitu zadade.

67On odbaci šator Josipov i Efrajimovo pleme ne odabra,

68već odabra pleme Judino i goru Sion koja mu omilje.

69Sagradi Svetište k'o nebo visoko, k'o zemlju utemelji ga dovijeka.

70Izabra Davida, slugu svojega, uze ga od torova ovčjih;

71odvede ga od ovaca dojilica da pase Jakova, narod njegov, Izraela, baštinu njegovu.

72I pasao ih je srcem čestitim i brižljivim rukama vodio.