2U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješit' duša moja.

3Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane.

4Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti.

5Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina;

6razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje:

7Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek i hoće li ikad još biti milostiv?

8Je li njegova dobrota minula zauvijek, njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?

9Zar Bog je zaboravio da se smiluje, ili je gnjevan zatvorio smilovanje svoje?

10I govorim: Ovo je bol moja: promijenila se desnica Višnjega.

11Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa.

12Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio.

13Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?

14Ti si Bog koji čudesa stvaraš, na pucima si pokazao silu svoju.

15Mišicom si izbavio narod svoj, sinove Jakovljeve i Josipove.

16Vode te ugledaše, Bože, ugledaše te vode i ustuknuše, bezdani se uzburkaše.

17Oblaci prosuše vode, oblaci zatutnjiše gromom i tvoje strijele poletješe.

18Grmljavina tvoja u vihoru zaori, munje rasvijetliše krug zemaljski, zemlja se zatrese i zadrhta.

19Kroz more put se otvori tebi i tvoja staza kroz vode goleme, a tragova tvojih nitko ne vidje.

20Ti si svoj narod vodio kao stado rukama Mojsija i Arona.