2Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.

3I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.

4Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.

5Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.

6Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.

7Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.

8Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.

9Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.

10Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.

11U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.

12Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.

13U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.

14Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.

15Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.

16Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.

17Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!

18Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.

19Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!

20Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.

21To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.

22Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.

23Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!

24Jahve je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem.

25Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.

26Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!

27Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.

28Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;

29neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!

30Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.

31Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:

32jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.

33Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.

34Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,

35kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,

36kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?

37Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?

38Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?

39Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.

40Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.

41Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.

42Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!

43Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.

44Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.

45Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.

46Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.

47Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!

48Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.

49Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema

50dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.

51Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.

52Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.

53U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.

54Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: Pogiboh!

55I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.

56Ti oču moj glas: Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje.

57Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: Ne boj se!

58Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.

59Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.

60Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.

61Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.

62Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.

63Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.

64Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.

65Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.

66Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!