1 I otišavši odande, dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. 2I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? 3Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama? I sablažnjavahu se o njega. 4A Isus im govoraše: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu. 5I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. 6I čudio se njihovoj nevjeri. Obilazio je selima uokolo i naučavao.

7Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. 8I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, 9nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. 10I govoraše im: Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. 11Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo. 12Otišavši, propovijedali su obraćenje, 13izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

14Dočuo to i kralj Herod jer se razglasilo Isusovo ime te se govorilo: Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu. 15A drugi govorahu: Ilija je! Treći opet: Prorok, kao jedan od proroka. 16Herod pak na to govoraše: Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu.

17Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. 18Budući da je Ivan govorio Herodu: Ne smiješ imati žene brata svojega!, 19Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla 20jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao. 21I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. 22Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti! 23I zakle joj se: Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva. 24Ona iziđe pa će svojoj materi: Što da zaištem? A ona će: Glavu Ivana Krstitelja! 25I odmah žurno uđe kralju te zaište: Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja! 26Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. 27Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, 28donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. 29Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

30Uto se apostoli skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. 31I reče im: Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo. Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. 32Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu.

33No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. 34Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu. 35A u kasni već sat pristupe mu učenici pa mu reknu: Pust je ovo kraj i već je kasno. 36Otpusti ih da odu po okolnim zaseocima i selima i kupe sebi što za jelo. 37No on im odgovori: Podajte im vi jesti. Kažu mu: Da pođemo i kupimo za dvjesta denara kruha pa da im damo jesti? 38A on će im: Koliko kruhova imate? Idite i vidite! Pošto izvidješe, kažu: Pet, i dvije ribe. 39I zapovjedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. 40I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu. 41On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima. 42I jeli su svi i nasitili se. 43I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba. 44A jelo je pet tisuća muškaraca.

45On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. 46I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.

47Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. 48Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. 49A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. 50Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! 51I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; 52još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.

53Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. 54Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju 55pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. 56I kamo bi god ulazio - u sela, u gradove, u zaseoke - po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.