2A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše,

3jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika.

4Nikakvu patnju ne snose, pretilo je tijelo njihovo.

5Ne žive u mukama smrtnika, ljudske ih nevolje ne biju.

6Stoga je oholost ogrlica vratu njihovu, a nasilje haljina koja ih pokriva.

7Iz pretila srca izlazi opakost njihova, srca im se prelijevaju ispraznim tlapnjama.

8Podsmjehuju se i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo.

9Ustima na nebo nasrću, a jezik se njihov obara na zemlju.

10Zato moj narod za njima leti i srče obilne vode

11pa veli: Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?

12Eto, takvi su grešnici: uvijek spokojni, bogatstvo zgrću.

13Jesam li, dakle, samo ja uzalud čuvao srce čisto i u nedužnosti prao ruke

14kad sam primao udarce svaki dan i kaznu jutro za jutrom?

15Da sam kazao: Govorit ću kao i oni, izdao bih rod sinova tvojih.

16Promišljah tada da bih spoznao: al' mi se učini mučno u očima mojim

17sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak.

18Zaista, na klizavu stazu ti ih postavljaš, u propast ih obaraš.

19Kako učas propadoše, nestaše, užas ih izjede!

20Kao što čovjek prezire san kad se probudi, tako ćeš, Gospode, prezreti lik im kada ustaneš.

21Kad mi duša bijaše ojađena, a bubrezi probodeni,

22bezumnik bijah bez razbora, k'o živinče pred tobom.

23Al' ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju:

24vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju.

25Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji.

26Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!

27Doista, propast će oni koji se udaljuju od tebe, istrebljuješ svakog tko ti se iznevjeri.

28A meni je milina biti u Božjoj blizini, imati sklonište svoje u Jahvi. Pripovijedat ću sva tvoja djela na vratima Kćeri sionske.