2Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!

3Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?

4Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje.

5Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi.

6Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraća se u novom vrtlogu.

7Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok.

8Sve je mučno. Nitko ne može reći da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale.

9Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem.

10Ima li išta o čemu bi se moglo reći: Gle, ovo je novo! Sve je već davno prije nas postojalo.

11Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

12Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu. 13I trudih se da mudrošću istražim i dokučim sve što biva pod nebom; o, kako mučnu zadaću zadade Bog sinovima ljudskim. 14Vidjeh sve što se čini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje! 15Što je krivo, ne može se ispraviti; čega nema, izbrojiti se ne može.

16Rekoh onda sam sebi: Gle, stekao sam veću mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje. 17Mudrost pomnjivo proučih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja. 18Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.