2Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,

3mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

4Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.

5PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.

6Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.

7Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!

8Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.

9Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.

10Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

11Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.

12Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?

13Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',

14snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.

15Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.

16Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

17Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao

18i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

19Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

20Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?

21Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće.